Kad već ja nisam pametan, sreća da imam koliko toliko pametnu ženu (zbog ove rečenice možda vam sljedećeg tjedna neće tko imati napisati kolumnu). Sjetila se da ključem dok još dolaziš prema autu možeš otvoriti sve prozore, i onda samo rukom otvoriti vrata bez da ulaziš. Fenomenalno rješenje. Osim kad pada kiša.
Posvetimo se mi malo problemu koji me muči već neko vrijeme, a to su brave na autu. Zašto odjednom one ne rade, zašto su crkle? Kako su pocrkavale 3 u samo par dana? Čitam po forumima, ne nailazim na takav slučaj. Crkne jedna, promijeni se i to je to. Što da radim, zovem Dadota koji vječito spašava cijelo društvo kada su auti u pitanju i kaže on – ne brini stari, naručit ću ti ja te 3 brave, za par dana ćemo zamijeniti. Naravno da će ih nabaviti za bolju cijenu od svih drugih, a i ta cijena mi se aspolutno ne sviđa jer je neočekivani trošak, a tko voli neočekivane troškove?
Za par dana zove Dado, stigle brave, u 5 popodne neka mu dovezem auto. Nema problema.
Međutim, u isto vrijeme u paralelnom svemiru tamo negdje moja žena dogovara neki sastanak baš u 5 popodne sa nekim/nekom, baka servisi nisu na raspolaganju, i ja moram čuvati klince.
I to ne doma, nego na ''terenu'', (kako ga popularno oduvijek zovemo) njenih roditelja, gdje djeca imaju svoje apsolutno carstvo – bazen, pješčanike, lopte, ogromnu livadu i tamo se izdivljaju svaki dan da bi se pošteno umorili i da bi mi mogli navečer normalno zaspati.
Jedini problem je što, baš kao što se vole odvezivati u sjedalici i otvarati vrata u vožnji, tako sa te livade u sekundi vole pobjeći prema cesti i to ti ledi krv u žilama. Koliko god da ogradiš parcelu, oni nađu rupu kroz koju će se provući, a sve u svehu privlačenja pažnje, što je našim blizancima valjda profesija.
Bake nema, none nema, nonota nema, samo je dida tamo. Zamolim didu da odveze auto do Dadota jer već sam u 5 morao biti tamo, naravno pola sata kasnim. Kaže dida nema problema. Ode on sa autom, a ja ostajem sam sa blizancima.
Dobro je. Goli su u bazenčiću, igraju se. Mislim si, nije ovo tako teško kao što sam mislio.
(Ovo je fotka s njihovog rođendana kada su, radi silnih ljudi, ipak bili obučeni, a ne nudisti kao inače)
U stanu vladam njima bez (većih) problema, ali ovdje me malo strah. Ali djeca dobra i dalje, kantice, plastične igračke, ribice. Malo me ljuti što u te kantice nalijevaju vodu, pa je piju, ali ajde, voda je čista, maloprije smo im natočili svježu u bazenčić.
Naravno da mi i mobitel zvoni u džepu, pa povremeno bacim pogled u ekran i skrolam da vidim je li možda žena, možda stiže ubrzo, ali ta nada se odmah gasi kada ugledam sljedeću scenu:
David sjedi u bazenu i nevino se igra, prelijeva i dalje vodu i pije iz plastične kantice, dok njegov dvije minute stariji brat stoji iznad njega i – piša bratu na glavu. Izraz lica flegmatičan, usne lagano raširene u osmijeh. Kao da gledam neki kip u Rimu, kao da sjedim na nekoj fontani, u šoku i nevjerici derem se kako ne može bratu pišati na glavu jer to nije lijepo, a Davidu brže – bolje uzimam onu kanticu iz koje, eto, i dalje lagano pijucka vodu.
Brže – bolje tjeram ih van iz bazena, i trče oni u pješčanik. Muka mi je kad ih vidim da onako goli i mokri sad idu u pijesak, i u nekoliko sekundi, taj pijesak se naravno zalijepio za njih kao ja za Simonu Gotovac kada sam je sreo u Rijeci 2008., i igra lopaticama je krenula. Ne mojim lopticama, Ivana, djeca se igraju lopticama. Sram te bilo ako si na to pomislila!
Ok, tu su, skupa su, smirujem samog sebe. Bitno samo da si ne bacaju pijesak u oči – pomislim. Prljavi su kompletno, kao dva mala prasca, i mislim si – ma čim dida dođe, pošpricat ću ih onim crijevom za vodu, ionako ćemo se odmah doma tuširat.
Kad sam pomislio da se situacija smirila i da sve držim pod kontrolom, osjetim nesnosni smrad. Užas od smrada, ne kužim otkud dolazi.
A onda shvatim. Pa oni su goli kao od majke rođeni. Bacam pogled na Dantea. Na njega prvog posumLJam. Vidim, stanje uredno. Metar dalje, u pješčaniku sa lopaticom u ruci stoji Dave, a ogromni drek mu klizi niz nogu. Jedan je već u pijesku, a ovaj drugi mu fino klizi, kao ona topljena čokolada koja se prelijeva kada ulaziš u Kraševu trgovinu.
- Mila majko! - ne sjećam se da li sam se derao, ispustio to onako sebi u brk ili rekao u sebi.
Dante konta da nešto nije u redu, pa se približava bratu, a ja ga mičem u strahu da ne nagazi u ovu mirisnu minu, dok drugo dijete držim u zraku i gledam što ću s njim.
Brzinom munje Davidu otimam lopaticu iz ruke, brzo zagrnem pijeskom njegov drek da mu brat ne stane u njega ili se nedajbože, krene igrati s njim kao plastelinom, i trčim sa Davetom u kuću pod tuš.
Ovaj se smije, njemu je to sve fora, a ja jednom rukom perem posranca, dok kroz prozor u strahu gledam gdje mi je drugo dijete, moleći se da je u pješčaniku, i da sada, kada nema dovoljno pažnje, ne otrči na cestu da bi tu pažnju i dobio. Vičem – pričam sa Danteom gledajući kroz prozor i vidim da se dijete opušteno igra u pješčaniku, dok Davidu ipak ne odgovara ovako brzo i nervozno tuširanje jer bi se on, po običaju, malo mazio.
Zamatam Davida u ručnik, tražim pelenu, trčim van, i drugo dijete i dalje je u pješčaniku, čak pola metra od govna koje sam majstorski sakrio u pijesku. Davidovom lopaticom pronalazim govance, motam ga u papir, stavljam u najlonsku vrećicu, zamatam da se ne udavimo i stavljam sa strane da kasnije to bacimo u kontejner. ( pošto odvajamo otpad, ne znam je li ovo korisni ili beskorisni, whatever).
Sjedam sa njima u pješčanik. Odahnem. Isuse, ma nije prošlo pola sata da sam s njima, ja sam uništen. Razbijen. Spreman za spavanje.
U tom momentu stiže dida. Tuširamo ih, oblačimo i idemo u šetnju dok se mama ne vrati. Pobjedonosno bacamo vrećicu sa govancem u kontejner. Pomislim - ma serite mi svaki dan u ruku ako hoćete, samo mi budite živi i zdravi, srećice moje. Život je lijep.