Kako smo išli na more…

Prekrasna mama, prekrasni klinci i debeli tata koji nije uvukao trbuh, Učka 2020.

-Bijel si k'o sir – slušam i šutim

- Nemaš škužu da imaš gažu jer ih nemaš, vodi tu djecu na more! – dere se mama

- Zar ti nije dosadno u toj kući? – pita me frendica

 Ne! Nije mi dosadno! Riječ dosadno u mom životu ne postoji, a to se pogotovo odnosi na posljednje dvije godine. Sa blizancima NIKAD nije dosadno!

Cijeli život živim 5 minuta od/do mora. Nono nam je ostavio kućicu u samoj špici kvarnerskog zaljeva gdje doslovce pišamo u more – u nju idemo na proljeće i na jesen, a ljeti mi ne pada na pamet da se to dogodi.

 Prije desetak godina unutra sam doveo struju, napravio ležajeve i bilo je to poprište mnogih lijepih dana i večeri ali to je tema za neki drugi put. Ne volim gužvu, sunce, ne volim čak ni plivati u moru, da budem najiskreniji. Od svih sportova na ovom svijetu, zadnje bi izabrao plivanje. Ne podnosim vrućinu. Ne podnosim biti na suncu više od 10 minuta. Ja sam onaj koji sjedi pod smokvom i pije bevandu i najveća mi je briga pojam iz križaljke koju moram riješiti do kraja.

 Ne jedem ribu. Ni petkom. Nikad. Kao da nikad mora nisam vidio. Volim blizinu mora, volim da mi je tu, kao orijentir, kao inspiracija. Volim šetati uz more, gledati u njega, diviti mu se. I tu otprilike romantična priča između mora i mene staje. Ja sam onaj tip koji bi sred ljeta išao u planine. Tako sam nekidan, sav sretan, odveo cijelu familiju na Učku.

 Kako su se nizali zavoji i povećavala nadmorska visina, smanjivala se temperatura, a ja sam uživao. Uživao sam u osjećaju da će moji pilići po prvi puta biti na vrhu Učke, na najvišoj točki koja dijeli Istru i Kvarner. Iako je ovo gdje živimo oduvijek Istra, ali i to je tema za neki drugi put.

U svojoj glavi zamišljaš idealan scenarij kako sretna obitelj na nekom mjestu ostavlja auto i penje se prema vrhu, zajedno sretno pješači prema gore, zastane, popije vode, pojede sendvič, zagrli drvo dok sunce nevino penetrira kroz krošnje stabala.

 U zbilji djeca ne žele hodati već nakon 10 metara, nego se deru da se žele nositi, pokušavaš ih nadmudriti po dobrom starom principu koji je nekada palio – ajde bok, mi idemo, a vi kako hoćete – pa oni počnu trčati za vama, ali ne. Nakon te rečenice oni i dalje stoje dolje, mi čekamo da se pokrenu, a onda oni to i naprave. U drugom smjeru i krenu prema dolje pa mi manijakalno trčimo za njima.

 Vidim da trče prebrzo nadolje i jasno mi je da se neće samo tako zaustaviti. Dante pada.

 -       Rekla sam ti da smo im morali staviti duge hlače – mudruje Martina

-        Kakve duge hlače, ženo božja, pa doma je 35 u hladu! – odgovaram dok se dijete dere

-       Ali ovdje nije! – kaže buntovnica pa nastavlja

-       Vidiš kako se sad udario i izgrebao koljena

 Čudi me da to radi ona, jer inače ja tako mudrujem i paničarim , a ona je flegmatična, pa ja još dodajem da zakucam:

 -       Dijete nije dijete ako nema malo krvava koljena

 Odgovor koji sam očekivao odmah sam i dobio – pa baci se onda ti ne koljena.

 Nakon malo nosanja, ljubljenja i puhanja u koljeno da '' bolica prođe'' nastavljamo program – mi idemo, a vi kako hoćete, kako bi natjerali djecu da hodaju, a ne da ih svugdje nosamo.

 Nakon nekoliko pokušaja, djeca ipak ganjaju svoju mamu, a tata trči iza i loveći moment za fotografiju koju će jednoga dana rado gledati u obiteljskom albumu.

Djeci ni upola nije zanimljiva kula i sam vrh Vojak na 1401m nadmorske visine, nisu im zanimljivi ni Kvarner s lijeve i Istra s desne strane, kao što meni nije zanimljiva kamena ograda sa ogromnim razmakom, koja mi odmah u glavi radi takvu paranoju i već vidim kako mi se dijete otrgne iz ruke i prolazi kroz nju, da molim Boga i Martinu da što prije odemo dole, čvrsto ih noseći u rukama.

I moramo, jer njima to nije zanimljivo kao što im je fora crveno – bijela antena, a najviše velika bijela ''bala'' (lopta) kojoj se dive i koja ih uspijeva zadržati mirne nekoliko sekundi.

Ne moram ni napominjati da klinci njurgaju i da mi vodimo razgovor kamo li je sada najbolje otići s njima – možda najbolje na neko igralište da se dobro izmore pa da odmah zaspu čim dođemo doma.

Martina ima druge planove, i kaže – ajmo s njima u dućan, ionako moramo kupiti dosta namirnica. Iako je vani ugodna temperatura, jer ipak smo u planini, meni odjednom dolazi ona vrućina u lice, šok i nevjerica sa onim što sam čuo – od svega na ovom svijetu, ona bi u dućan! S dva nervozna klinca, još moramo i onu usranu maskicu staviti na nos u kojoj jedva dišem, a ne znam da li je trebaju nositi i djeca i ne želim ni saznati.

 Baš me zanima koji bi to stožer blizancima mogao narediti da obavezno nose maskice u dućanu. Zamišljam ih već kako histeriziraju da žele Tic- Tac bombone i sve to vrlo vjerno prenosim svojoj ženi koja u sekundi shvaća da njezino treće, 36- godišnje dijete ipak nije spremno za odlazak u dućan.

 Dolazim na briljantnu ideju napuštenog Ininog odmarališta gdje sam provodio zime kao klinac, i na cijeli kompleks koji je nažalost napušten, ali to isto tako znači samo jedno – nema nikoga na igralištu pa oni mogu divljati do mile volje.

 Na igralištu naravno ima nekoga, jer bilo bi preidealno da bar negdje 5 minuta budemo sami, i ko za vraga, tu je neka klinka koja ima dva bicikla. Dva bicikla! Najveći problem je što jedan stoji naslonjen na ogradu, a naša dva Armstronga krenula su na njega i ne miču se, žele se popeti i voziti, iako još ne znaju voziti bicikl.

 Mama djevojčice kaže da je prednja guma izbušena pa se taj bicikl ne može voziti, ali naša dva mudraca brzo pronalaze nešto što se na njemu može – ima mali zvončić i ovi zvone li ga zvone, vjerujem da se čuje gore do one iste antene koju smo malo prije gledali.

 Na jedvite jade ih odvlačimo od bicikla i igramo se s njima lovice, i nekoliko minuta život igleda kao onaj slow – motion u filmovima o idealnoj obitelji. Djeca se smiju trče, mi se smijemo, trčimo za njima, s njima, fali nam još samo jedan zlatni retriver ili eventualno labrador za idealnu filmsku scenu, a tada Dante – opet pada. Na ono isto koljeno kao i prije, jer se, naravno, zapleo u vlastitu nogu.

 Klasičnim ''tata'' pristupom i rečenicom ''ajme, pa skoro si pao'' kupim ga s poda, dok se ovaj dere još jače nego prije pola sata tamo gore, a deja – vu scena puhanja i ljubljenja koljena da ''bolica prođe'' upravo se odvija pred očima curice sa dva bicikla, začuđene mama koja tvdi da je guma probušena i nas troje koji tješimo svog malog vragolana.

 Kao roditelj, počneš točno osjećati u minutu kada je vrijeme za polazak kući. Recimo ''pa – pa'' curici i svima i krenimo doma, dečki.

 Šećemo puteljkom mog djetinjstva, pričam im kako je tata ovdje bio na snijegu, ovdje igrao ping – pong, a tu gore odmah malo dalje i mini -golf, kako je klopa bila dobra i kako su 80-e najbolje razdoblje svijeta ikada i kako mirišu na ljubav.

 Nevjerojatno, držimo ih za ruku i hodamo prema gore i obećajemo im kako ćemo jedan dan ić vidjeti konjiće koje drže tu u blizini i često baš ovuda s njima šetaju.

U tom trenutku – David staje u konjski drek. Direkt.

 E sad je stvarno vrijeme za doma.

 A kupanje? Isuse, pa ja vam nisam ni stigao ispričati kako je bilo na kupanju, kao što ste mogli zaključiti iz naslova… obećajem, to ću napraviti drugi tjedan!

Vaš tata 24 sata.