Zašto sam im kupio tenisice skuplje od mojih?
Zašto sam im kupio tenisice koje su skuplje od mojih? Zato jer sam na to slab. Zato jer oni koji ih rade točno znaju na što udaraju. Na emociju. I tu su me razbili. Davnih dana , dok su one niske Pumice bile u modi, ( da, baš one za koje sam dao cijelu svoju gažu 2003. , plus posudio još 100 kn od tadašnje cure da si ih mogu kupiti) u izlogu dućana vidio sam te male, dječje tenisice. Identične kao ove moje, samo za bebe. Znam da sam ispalio - čim budem imao klinca, kupit ću mu ovakve.
Godinama sam na retrovizoru umjesto križića, vozio malu crvenu starku koja se od silne izloženosti suncu sirota počela raspadati , ali nije se predala. Domagoj, opraštaš li mi? Da li sam zbog nekrižića na retrovizoru manje Hrvat? Nisam? Hvala ti. Da nastavim… Oduševilo me što sam nedavno vidio svoj bivši bivši auto i tu istu starku obješenu na retrovizoru. Možete zamisliti na što liči. Naravno da više nije crvene boje, sada izgleda kao ju je novi vlasnik zaronio u varikinu.
I odjednom taj vječiti ljubitelj malih tenisica postaje tata, i to dupli. I ja da svojim sinovima ne kupim male, slatke tenisice?
Nema šanse, daj, ne budi blesav, ne troši pare na gluposti - rečenica koju sam očekivao izlazi iz ustiju moje skromne i realne žene
-pogledaj ih samo! Iste kao moje, samo male. Rastopit ću se! - branim se
-tvoja djeca ni ne znaju što je New Balance, i pogledaj, koštaju više nego ove za odrasle! - argumentirano udara Martina
-ti znaš da ću im ja to na kraju kupiti, a i brzo im je rođendan - igram na emociju
-prerast će ih u mjesec dana, daj barem počekaj dvije, tri godine - opet on a
-ali onda više neće biti ovako maleeeee - vidim da sam počeo zvučati kao pripadnica suprotnog spola pa se povlačim
Nastavljam surfati po internetu i tražiti idealan model za svoje juniore. Čisto da vam opišem povijest bolesti - ja sam bolestan od kupovanja tenisica.
Kad kažem bolestan, stvarno to mislim. Ne znam koliko pari tenisica imam, a ne zna ni moja žena sa kojom se redovito, na mjesečnoj bazi oko toga bar jednom posvađam , jer imali smo dogovor - ako odlučim kupiti nove, jedne lete iz ormara - mogu ih: prodati, donirati, spaliti, baciti, raditi s njima što god želim, samo ne smijem stavljati te tenisice u njen dio ormara. Naravno, nikada se nisam držao tog dogovora. Volio bih da vidite njen izraz lica kada zazvoni dostavljač na vratima, a ona mu otvori. Iako je kutija zapakirana, ona zna što je unutra. Vjerujem da već po težini u gram zna koji model je došao, jer nije dovoljno da se kupi jedan, nego se kupi isti model u nekoliko boja.
Kako sam za cijeli život fino obilježen prometnom nesrećom kada sam aterirao frontalno sa malim Tomosom u prednji kraj Golf duje ( a znamo da će prije umrijeti vlasnik Duje nego samaDuja ), u špici razvoja i puberteta ja sam tako dobro uneredio bedrenu kost i koljeno da mi je danas jedna noga kraća 3 cm. Znate li koja je muka pronaći tenisice u koje ćeš strpati uložak, a da ti i dalje budu udobne? Od svih modela, najidealnijima su se posljednjih nekoliko godina pokazale New Balance, tko ne zna, to su one sa velikim slovom ‘’N’’ po sredini, a oni koji se ne kuže, pomislit će da su to neke falše najkice. Nisu. To su tenisice po mjeri čovjeka. Ili čovjeka koji mora u njih strapati uložak, kako god hoćete. Naravno, ima raznih modela, s godinama sam probao valjda sve, o bojama da ne pričam.
I naravno da je turbokul da i moji sinovi imaju iste. Martini se od toga povraća, ja ne mogu odolit. Surfam dalje, nalazim jedne prekrasne, sada od tog istog modela tražim drugu boju, za drugog sina. Ne volim da su blizanci identično obučeni. Tematski može, al nemoj brate mili baš sve isto. Nema broja. Jebemti . Što sad. Drugi model . Molim Boga da nađem isti model u različitoj boji, isti broj.
Dolazi Martina jer vidi da sam se nešto uspuhao i da lupam po tipkovnici glasnije nego inače pa pita
-što to izvodiš?
-tražim isti model u drugoj boji - odvraćam odlučno
-pa vidi ove, ne moraju bit isti model, zašto bi trebale biti?
- čudi se ona
-zato jer neću radit razliku među svojom djecom! - odbrusim
-pa iste su, vidi, samo ova crta ovdje je drukčija - opet će ona
-nisu - nervozno klikam i mislim si zašto mi se sad ona dira u ovo
Pretražio sam sve online trgovine. Konačno ih nalazim . Jedne zelene, druge crvene. Presretan.
Čini mi se da sam ovu fotku isfiltrirao jače od Grubnića, ali sada nema povratka… U glavi već imam sliku kako ću jednom obuć zelene, drugom crvene, a ja staviti jednu zelenu, jednu crvenu i tako s njima u šetnju. Ionako redovito nosim dvije različite boje tenisica jer mi je to cool, a sada me bar ljudi neće pitati zašto , sada imam opravdanje.Za nekoliko dana zvoni zvono na vratima. Martina otvara. Čudi se jer paket ne odgovara dimenzijama na koje je naučena.
- jesi li opet naručio neke tenisice možda? - čujem je još s vrata
-jok - kratko i jasno odvraćam.
Donosi ona paket u dnevni boravak, ja već spreman sa škarama u ruci otvaram paket kao da je Božić ujutro. A kad ono - dvije male kutije. Ajme. Topim se.
-ma nisi valjda - kaže ona
- jesam , jesam - sretno otvaram prvu kutijicu
- pa rekao si da nema istog modela, ponadala sam se da ga nećeš ni nać - iskreno će ona kao i uvijek
-e pa, upornost se uvijek u životu isplati! - pravim se pametan
Otvaram te kutijice i u rukama držim male, slatke tenisice da se topim ko putar na istostiranom kruhu za tatarski biftek.Trčim brzo po tatinu sliku i priliku, puta dva, i obuvam im tenisice. Trčim u ormar i tražim svoje crvene i zelene.
-ma nećeš valjda? - pita žena, a zna odgovor
- nego šta ću!
I tako, po tko zna koji put, nasmijem se samome sebi - prije par godina, bilo mi je štosno obući istu marku tenisica u dvije različite boje. Počeo sam to ispočetka prakticirati na pozornici, a kasnije i svakodnevno.
Nisam mogao ni sanjati da ću, jednoga dana, tj. ubrzo, obuvati različite tenisice samo da bih imao mir u kući, da će dnevnim boravkom trčati na dvije, nego četiri nogice, te da će nadalje sve u mom životu morati biti raspoređeno 50% - 50%. Mir među blizancima = mir u kući. Kako im je kuma Mia kupila Adidas Sambe, i kako sam si kupio Jordanice, a onda ih kupio i njima - pročitajte nekom sljedećom zgodom!
Vaš tata24sata
Kako je David napravio ono
Kad već ja nisam pametan, sreća da imam koliko toliko pametnu ženu (zbog ove rečenice možda vam sljedećeg tjedna neće tko imati napisati kolumnu). Sjetila se da ključem dok još dolaziš prema autu možeš otvoriti sve prozore, i onda samo rukom otvoriti vrata bez da ulaziš. Fenomenalno rješenje. Osim kad pada kiša.
Posvetimo se mi malo problemu koji me muči već neko vrijeme, a to su brave na autu. Zašto odjednom one ne rade, zašto su crkle? Kako su pocrkavale 3 u samo par dana? Čitam po forumima, ne nailazim na takav slučaj. Crkne jedna, promijeni se i to je to. Što da radim, zovem Dadota koji vječito spašava cijelo društvo kada su auti u pitanju i kaže on – ne brini stari, naručit ću ti ja te 3 brave, za par dana ćemo zamijeniti. Naravno da će ih nabaviti za bolju cijenu od svih drugih, a i ta cijena mi se aspolutno ne sviđa jer je neočekivani trošak, a tko voli neočekivane troškove?
Za par dana zove Dado, stigle brave, u 5 popodne neka mu dovezem auto. Nema problema.
Međutim, u isto vrijeme u paralelnom svemiru tamo negdje moja žena dogovara neki sastanak baš u 5 popodne sa nekim/nekom, baka servisi nisu na raspolaganju, i ja moram čuvati klince.
I to ne doma, nego na ''terenu'', (kako ga popularno oduvijek zovemo) njenih roditelja, gdje djeca imaju svoje apsolutno carstvo – bazen, pješčanike, lopte, ogromnu livadu i tamo se izdivljaju svaki dan da bi se pošteno umorili i da bi mi mogli navečer normalno zaspati.
Jedini problem je što, baš kao što se vole odvezivati u sjedalici i otvarati vrata u vožnji, tako sa te livade u sekundi vole pobjeći prema cesti i to ti ledi krv u žilama. Koliko god da ogradiš parcelu, oni nađu rupu kroz koju će se provući, a sve u svehu privlačenja pažnje, što je našim blizancima valjda profesija.
Bake nema, none nema, nonota nema, samo je dida tamo. Zamolim didu da odveze auto do Dadota jer već sam u 5 morao biti tamo, naravno pola sata kasnim. Kaže dida nema problema. Ode on sa autom, a ja ostajem sam sa blizancima.
Dobro je. Goli su u bazenčiću, igraju se. Mislim si, nije ovo tako teško kao što sam mislio.
(Ovo je fotka s njihovog rođendana kada su, radi silnih ljudi, ipak bili obučeni, a ne nudisti kao inače)U stanu vladam njima bez (većih) problema, ali ovdje me malo strah. Ali djeca dobra i dalje, kantice, plastične igračke, ribice. Malo me ljuti što u te kantice nalijevaju vodu, pa je piju, ali ajde, voda je čista, maloprije smo im natočili svježu u bazenčić.
Naravno da mi i mobitel zvoni u džepu, pa povremeno bacim pogled u ekran i skrolam da vidim je li možda žena, možda stiže ubrzo, ali ta nada se odmah gasi kada ugledam sljedeću scenu:
David sjedi u bazenu i nevino se igra, prelijeva i dalje vodu i pije iz plastične kantice, dok njegov dvije minute stariji brat stoji iznad njega i – piša bratu na glavu. Izraz lica flegmatičan, usne lagano raširene u osmijeh. Kao da gledam neki kip u Rimu, kao da sjedim na nekoj fontani, u šoku i nevjerici derem se kako ne može bratu pišati na glavu jer to nije lijepo, a Davidu brže – bolje uzimam onu kanticu iz koje, eto, i dalje lagano pijucka vodu.
Brže – bolje tjeram ih van iz bazena, i trče oni u pješčanik. Muka mi je kad ih vidim da onako goli i mokri sad idu u pijesak, i u nekoliko sekundi, taj pijesak se naravno zalijepio za njih kao ja za Simonu Gotovac kada sam je sreo u Rijeci 2008., i igra lopaticama je krenula. Ne mojim lopticama, Ivana, djeca se igraju lopticama. Sram te bilo ako si na to pomislila!
Ok, tu su, skupa su, smirujem samog sebe. Bitno samo da si ne bacaju pijesak u oči – pomislim. Prljavi su kompletno, kao dva mala prasca, i mislim si – ma čim dida dođe, pošpricat ću ih onim crijevom za vodu, ionako ćemo se odmah doma tuširat.
Kad sam pomislio da se situacija smirila i da sve držim pod kontrolom, osjetim nesnosni smrad. Užas od smrada, ne kužim otkud dolazi.
A onda shvatim. Pa oni su goli kao od majke rođeni. Bacam pogled na Dantea. Na njega prvog posumLJam. Vidim, stanje uredno. Metar dalje, u pješčaniku sa lopaticom u ruci stoji Dave, a ogromni drek mu klizi niz nogu. Jedan je već u pijesku, a ovaj drugi mu fino klizi, kao ona topljena čokolada koja se prelijeva kada ulaziš u Kraševu trgovinu.
- Mila majko! - ne sjećam se da li sam se derao, ispustio to onako sebi u brk ili rekao u sebi.
Dante konta da nešto nije u redu, pa se približava bratu, a ja ga mičem u strahu da ne nagazi u ovu mirisnu minu, dok drugo dijete držim u zraku i gledam što ću s njim.
Brzinom munje Davidu otimam lopaticu iz ruke, brzo zagrnem pijeskom njegov drek da mu brat ne stane u njega ili se nedajbože, krene igrati s njim kao plastelinom, i trčim sa Davetom u kuću pod tuš.
Ovaj se smije, njemu je to sve fora, a ja jednom rukom perem posranca, dok kroz prozor u strahu gledam gdje mi je drugo dijete, moleći se da je u pješčaniku, i da sada, kada nema dovoljno pažnje, ne otrči na cestu da bi tu pažnju i dobio. Vičem – pričam sa Danteom gledajući kroz prozor i vidim da se dijete opušteno igra u pješčaniku, dok Davidu ipak ne odgovara ovako brzo i nervozno tuširanje jer bi se on, po običaju, malo mazio.
Zamatam Davida u ručnik, tražim pelenu, trčim van, i drugo dijete i dalje je u pješčaniku, čak pola metra od govna koje sam majstorski sakrio u pijesku. Davidovom lopaticom pronalazim govance, motam ga u papir, stavljam u najlonsku vrećicu, zamatam da se ne udavimo i stavljam sa strane da kasnije to bacimo u kontejner. ( pošto odvajamo otpad, ne znam je li ovo korisni ili beskorisni, whatever).
Sjedam sa njima u pješčanik. Odahnem. Isuse, ma nije prošlo pola sata da sam s njima, ja sam uništen. Razbijen. Spreman za spavanje.
U tom momentu stiže dida. Tuširamo ih, oblačimo i idemo u šetnju dok se mama ne vrati. Pobjedonosno bacamo vrećicu sa govancem u kontejner. Pomislim - ma serite mi svaki dan u ruku ako hoćete, samo mi budite živi i zdravi, srećice moje. Život je lijep.
Vaš tata 24 sata.
Mojim te, daj mi Be-em-be
Žena može biti sa sela, ali auto mora biti iz Nemačke! :)
Od svih igračaka i stvari na ovom svijetu koje blizanci imaju, njihov predmet želja je ključ od auta koji tako uporno žele imati za igru. I naravno da im to ne damo. Moram li napominjati da su kao prava muška čeljad odmah nakon riječi ''mama'' i ''tata'' odmah sljedeće znali nabrajati marke automobila, a sada ih već debelo raspoznaju po znaku.
Naravno da njihov seljober tata nije propustio naučiti ih da kažu kako mama vozi '' Be em be'', a oni imaju svoj Mercedes i Ferrari. Na obaveznom dječjem pregledu gdje doktorica utvrđuje što su sve djeca svladala u svojih prve dvije godine života, također smo dobili potvrdu genijalnosti djece rođene u opatijskom zaleđu gdje umjesto krvi žilama kola benzin.
Nakon uspješno riješenih zadataka, doktorica je, za finale, kao šlag na kraju za svako muško dijete iz torbe izvadila autić i pitala Davida milozvučnim tepajućim glasićem:
-Davide, a što je ovo
Mali joj je kao iz topa odgovorio: Lamborghini.
Doktorica u šoku, a tata bi od ponosa skočio do stropa i odmah otvorio šampanjac.
‘‘Ferrari kupuješ kada želiš biti netko. Lamborghini kupuješ kada si netko.’’ - Frank Sinatra
Uvijek prizemljena mama naravno opet pizdi na tatu i govori kako će od svoje djece napraviti totalne snobove jer ih uči samo premium marke automobila, pa ona pokreće samostalni projekt – dok se vozimo ili šetamo, ona glumi tatu, ali neuspješno:
– vidi Dante – ovo je Daewoo ( pokazuje mu neki stari oronuli Matiz) i mali je ne šljivi pet posto).
-vidi Davide, Opel. Reci Oooo-pel. ( pokazuje mu Opel Agilu neke kenjkasto žuto – zelene boje za kojim se ne bi okrenuo valjda nitko osim onoga tko ju je dizajnirao i dizajnerove mame jer joj je žao djeteta).
Naravno da djeca, sa sladoledom u ruci u šetnji Opatijom itekako reagiraju kada tata vikne:
- vidi ga, Porsche!
Tada čuješ ono sinovo ''vauuuuu'' i to puta dva, i naravno da si najponosniji otac na svijetu.
Pa moj otac i ja smo, dok sam bio klinac, godinama navijali alarm u 9:11 u čast legendarnoj 911-ici. Kako da ja drukčije odgajam svoju djecu? Ako je nešto lijepo, lijepo je.
Lani za rođendan, kupio sam im ( nam) dva retro plastična automobila, gdje se moraju odgurivati nogama, pa sam to smatrao dobrim za njihovu tjelesnu aktivnost, ne želeći im kupiti autić na bateriju kojim ja mogu upravljati mobitelom, a oni samo sjede.
‘‘Ako već moram plakati, radije ću plakati u Ferrariju’’ - nepoznat autor
Naravno da su proizvođači tu nanjušili da će tate rado svojim sinovima i kćerima kupiti manje verzije automobila koje sebi ne mogu priuštiti, pa po principu – kad već ja nemam, neka bar dijete ima – isprazniti novčanike na (pre)skupu igračku.
I zato sam ja naručio ove na guranje. Naravno, odmah su dobili svoje brojeve, pa je na Ferrariju osvanuo broj 16, koji trenutno ima mladi i talentirani Charles Leclerc u Formuli 1.
Na Mercedesu je osvanuo broj 1, pošto su, eto, već nekoliko godina zaredom svjetski prvaci.
U međuvremenu je doma osvanuo i traktor, koji posluži i kao prijevozno sredstvo za tost:
Kako su to dobili za prvi rođendan, nisu jako šljivili te aute i moram priznati da sam bio jako žalostan. Naravno, bez razloga. Nekoliko mjeseci nakon, svakodnevno svjedočimo utrkama epskih razmjera, a vrhunac svega je kada pred sobom imaju ogromno igralište samo za sebe.
Međutim, prava stvar je prava stvar. I tako oni žele prave ključeve od auta, koje im mi nikako ne damo. Meni je najlakše reć i – ne smije se, to je mamin auto, mama će biti ljuta! – i tu odmah svu krivnju svedem na mamu, pa se ona mora boriti sa gnjavatorima. Međutim uporni i prefriganom slatkoćom pokušavaju doći do cilja što možete i vidjeti u priloženom videu:
Mali je osvojio srca svih koji su ovaj video vidjeli pa je za rođendan od svog barbe, također zaluđenog auto – moto fana i tete Kiki dobio majicu sa svojom popularnom rečenicom:
- Mojim te, daj mi BE- EM- BE
Nismo pali ni na tu foru, ali nedugo zatim počele su se događati čudne stvari. Prvo je crkla brava na zadnjim desnim vratima. Vrata su se mogla otvoriti samo ručno, a kada bi pokušali ključem, preko centralne brave, ova bi samo škljocala.
Nemili događaji nastavili su se već za dva dana kada je crkla i brava na suvozačevim vratima, što je značilo samo jedno – nešto se gadno zbiva, i ovo će koštati lijepu sumu novaca.
Potpuno sam popizdio kada je crkla i treća brava, a to je zadnja lijeva. To znači da sad samo svoja vrata i bunker mogu otključati i zaključati preko ključa , sve ostalo kao da je 1963.
Da je to Alfa, koju im veličaju i nono i barba, ne bih se čudio, a svjedočio sam da već od malih nogu znaju što ih čeka ako krenu putevima barbe:
Tri od pet bravi na autu NE RADE. Ispočetka sam pomislio da sam nešto sam ukenjao kada sam blokirao zadnja vrata da ih ne mogu otvarati u vožnji što im je postala uobičajena praksa. Po novom se i uspiju osloboditi iz sjedalice, ne pitajte me kako, još to nismo detektirali, i to me izluđuje. Zbog toga ih i vežemo toliko snažno da mi malo bude žao, ali barem na odredište stignemo sa oba pojasa na ramenima.
Da pojasnim:
Negdje si s klincima, oni su već nervozni jer im se spava i želiš ih što prije strpati u auto i otići doma. Kiša pada. Nosiš kišobran i klinca, žena nosi kišobran i drugog klinca. Bacakaju se po tebi tako da si već napola mokar, a bitno je i kišobran držati u nekom balansu da se oni ne smoče. Tada po hlačama tražiš ključeve automobila da ga što prije otvoriš i strpaš ih unutra. Pritisneš dugme na ključu. Brava se oglasi – tk tk tk tk tk.
Kiša pada još jače, a ti kao cijeli normalni svijet ne možeš odmah otvoriti zadnja vrata. Moraš ući u auto kroz svoja, onda ( sa klincem u rukama) otvoriti ručno suvozačka i zadnja vrata da uđe žena, drugo dijete, te da konačno krenete. Kišobran si isupustio iz ruke dok si se saginjao otvoriti suvoazačka vrata i već ga vjetar nosi u pizdu milu materinu.
Tada glavu i dijete opet vadiš van i konačno stavljaš u sjedalicu na zadnjem sjedalu. Do tog trenutka pokisao si kao miš, nervozan si isto kao kad si prvi put u životu kao klinac na festivalu bio četvrti i za par glasova izgubio nagradu, stakla su zamagljena i život je lijep.
Kad već ja nisam pametan, sreća da imam koliko toliko pametnu ženu. ( zbog ove rečenice možda vam sljedećeg tjedna neće tko imati napisati kolumnu). Sjetila se da ključem dok još dolaziš prema autu možeš otvoriti sve prozore, i onda samo rukom otvoriti vrata bez da ulaziš. Fenomenalno rješenje. Osim kad pada kiša.
I onda, navečer, kad legnemo u krevet prebijeni kao da smo bili u ringu, a i jesmo, jer život sa blizancima je svaki dan život u ringu, Martina i ja pričamo – a da nisu oni nekako zeznuli te brave? Zar ih nismo nekidan popodne ulovili sa ključevima auta kako ih stišću i brzo im ih oteli?
Odlučili smo sutradan, poskrivečki, vidjeti što rade naši dečki, kada ih same pustimo u njihovoj sobi da se igraju.
I imali smo što za vidjeti:
Kroz našu sobu se dovuku do hodnika, sa sobom nose i malu stolicu, popnu se gdje su ključevi ( a postoje dva ključa – tatin i mamin), svaki uzmu svoj ključ i lijepo stišću li ga stišću. Kako je auto odmah ispred kuće, brava naravno reagira, pa se sirota posljednjih par dana tko zna koliko puta zbunila dok su blizanci nemilo pritiskali.
Mama i tata ovog mjeseca su siromašniji za nećemo reći koliko, ali puno kuna.
Ove godine nisu dobili autiće za rođendan.
Dobili su nove brave.
Vaš tata 24 sata.
Kako smo išli na more…
Prekrasna mama, prekrasni klinci i debeli tata koji nije uvukao trbuh, Učka 2020.
